IZRADA ADVENTSKIH VJENČIĆA
Tjedan prije početka došašća organizirali smo izradu adventskih vjenčića. Roditelji zajedno s djecom svoj ukrašeni vjenčić ponijeli su kućama, kako bi mogli u obitelji dočekati Božić uz paljenje svijeća i zajedničku molitvu.
KAD KAŽEM DOŠAŠĆE…RAZMIŠLJANJE
Advent je vrijeme povratka u budućnost. Povratak tamo odakle se čovjeka jedino može definirati. Iz točke gdje smo dovršeni. Gdje smo postigli i doputovali. “Naš život je skriven u Bogu, a očitovat će se kad on dođe.” Vjernik je budućnik. Živi od onoga “onkraj”, od transcendencije. Pomisli čega sve ne bi bilo bez te nade u sve što se ima zbiti: “Vjerujem u život vječni… Tvoj slavni dolazak iščekujemo”. Istina, vjernik živi u sadašnjosti, ali od onog što mu daje budućnost. Živi na zemlji, ali mu je korijenje u nebu. Bez nade da će sunce i ujutro izići očajni bi lijegali. I baš zato što se nadamo mi znamo da će i najtamniji dan proći, ako smognemo snage dočekati jutro. Nada je sidro koje nas spašava u olujnim noćima. Nada je kad budni sanjamo realnost, u svijetu iluzija. Vjernik je stoga “čuđenje u svijetu” živi kao da je “pao s neba”. Za njega stvarnost nije ovo što mu svijet nudi i nameće – za njega je iluzija da čovjek mora biti zvijer da bi opstao, dvoličan i gramziv da bi živio. On živi sanjajući evanđelje. Korača svijetom a misli na Kraljevstvo Božje. U tami širi svijetlo. Na zemlji stvara nebo. Ta ovaj život vrijedi ne onoliko koliko je u njem zemlje, već koliko je u njem neba.
Mi živimo od onoga čemu se nadamo. U mjeri koliko našu sadašnjost prožima ono čemu idemo ususret, sadašnjost nam je kvalitetna. Živimo u vjeri, a ne u gledanju. Gledanje to je ljubav. Vjera je slutnja o susretu u ko’m ćemo Ljubav gledati oči u oči. A ono što nas tom susretu nosi je nada. “Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo.” Ona je predokus ljubavi.
Ljubav kao temeljna vrednota je takva da se ima samo idući joj ususret. Susrećemo je u mjeri u kolikoj joj se nadamo.
Advent je vrijeme ižednjivanja i izgladnjivanja. Rast u čežnji i nadi. Jer čar i snaga susreta je u dubini nade. Čekanje pripravljati srce; oblikuju u njem “negativ”, “kalup” na koji će ljubav stati. Čekanje je izgradnja jaslica u kojima se Isus ima roditi.
Pitamo li se kako čekati, naučimo to od Zakeja koji ga čeka na smokvi, ili od Bartimeja koji ga čeka pored puta. Čekajmo ga bdijući. “Budni budite!” kaže evanđelje. Ili “Gregorate!”, ako ćete grčki. “Vigilate!”, na latinski. Odatle imena: Gregorije, Vigilije, Budimir, Butko. Advent je poziv da postanemo Grguri, Vigiliji, Budimiri.
Pitamo li se s kolikom ga željom čekati, naučimo to iz priče o učeniku koji s takvim pitanjem stao pred učitelja. Ovaj ga je odveo do rijeke, zagnjurio ga u vodu i držao dok se ovaj skoro ugušio. A onda ga upitao za čim je pod vodom najžarče čeznuo? “Za zrakom.” “Tolikom željom Boga trebaš čekati!” To upravo kaže i Biblija: “Više no zoru straža noćna, nek Izrael čeka Gospodina.” “Ko košuta što žudi za izvorima vode, ko pustinja što žeđa za oblacima kiše i duša moja čezne za tobom o moj Bože.” Živi žareći živom žeravicom želje.
Pitamo li se kako uvijek bdjeti i moliti? Naučimo to od Augustina, koji kaže: “Ako ne želiš prestati moliti, ti ne prestani čeznuti. Kad prestaneš čeznuti, prestat ćeš ljubiti.”
Luka Rađa, SI
